Opće napomene

Mjerenje gubitaka vode  i njihovo strukturiranje vrši se provedbom Vodnog Bilansa (Water Balance).  Ovaj, program kontrole efikasnosti vodovodnog sistema koji se redovno sprovodi gotovo u svim vodovodima u zemljama Zapadne Evrope i u SAD-u i je obavezno praćen programom otkrivanja curenja. Vodni Bilans može pomoći vodovodnom preduzeću da smanji gubitke vode, gubitak u prihodima i postigne bolju iskorištenost vodnih resursa.

Vodni Bilans će pomoći da se izvrši identifikacija koliko je vode izgubljeno i koliko to košta vodovodno preduzeće, te da se provjeri tačnost dokumenata i opreme za kontrolu sistema, a kao osnovni cilj je odabir programa za smanjenje gubitaka u vodovodu.

Da bi se uradio Vodni Bilans jednog vodovodnog sistema neophodno je:

1. Posjedovati adekvatne mape koje moraju biti verificirane i ažurirane;
2. Testirati sve vodomjere i mjerače protoka na izvorištima i u distributivnom sistemu;
3. Posjedovati verificirane i ažurirane dokumente za ulazne količine, izmjerene koli­čine (informacije o ispostavljenim računima) i neizmjerene količine, uključujući procjene utrošenih količina vode koje se eventualno ne mjere (parkove, javne ustanove i protiv požarnu zaštitu);
4. Testirati preciznost svih (velikih) potrošačkih vodomjera i određenog broja malih odabranih metodom slučajnog uzorka;
5. Izvršiti pregled svih mjernih uređaja u pogledu odgovarajuće veličine, ugradnje i funkcioniranja;
6. Terenska ispitivanja distribucije i operativnih procedura sistema.

Zonsko mjerenje gubitaka predstavlja jedan segment ili nastavak Vodnog bilansa.

Mjerenja gubitaka  i potrošnje vode u svim vodovodnim sistemima, osim onih najmanjih koji imaju manje od 500 priključaka, provodi se zonski. Zone za mjerenja gubita­ka su dijelovi vodovodnog sistema koji u određenom momentu mogu biti izolirani od ostalog dijela vodovodnog sistema.  U slučaju da to nije moguće zona se mora uspostaviti tako da se paralelno sa ulaznim mjere i izlazni protoci iz zone. Zone se prave u svrhu da se poveća preciznost i smanje troškovi mjerenja.

Da bi mjerenja bila što efikasnija izuzetno je bitno da prva zona u kojoj će se provesti mjere­nje bude pravilno izabrana te će u nastavku biti opisano slijedeće:

1. Načini prikupljanja podataka i metode za efikasno mjerenje gubitaka vode,
2. Definiranje potrebnih resursa i opreme za zonsko mjerenje gubitaka vode i zvučnu detekciju,
3. Specifične tehnike za određivanje vrijednosti pojedinačnih kvarova, ukupnih gubitaka i korisne potrošnje vode,
4. Analiza podataka o otkrivenim curenjima,
5. Formulari za upis podataka i informacija prilikom istraživanja na terenu

Procedure za odabir prve “pilot zone”

Prilikom odabira prve zone u kojoj će se vršiti mjerenja gubitaka poželjno je da to bude dio mreže u kojem se pretpostavlja da su gubici veliki, što će vrlo brzo opravdati provođenje mjerenja, i dati vodovodnom preduzeću motiv za daljnja mjerenja i detekciju gubitaka vode.

Vodovodi koji imaju ugrađene kontrolne mjerače protoka unutar svoje mreže, kontrolom protoka vode mogu ustanoviti lokacije, odnosno dijelove mreže u kojima su gubici posebno izraženi.

U vodovodima koji nemaju mjerače protoka iskusno tehničko osoblje obično ima svoje pretpostavke o mjestima gdje su gubici najveći i u većini slučajeva ove pretpostavke su i tačne.

Najsigurniji način odabira mjesta pilot zone je uspostava baze kvarova u mreži. Baza podata­ka kvarova u mreži je program u koje se unose svi podaci o svakom kvaru koji nastaje u sistemu. U koliko Vaš vodovod nema ovakvu bazu, besplatnu verziju jedne možete preuzeti na našem sajtu, u sekciji Preuzimanja.

Baza treba biti kreirana tako da daje detaljne izvještaje o svim vrstama kvarova, te izvještaj o lokacijama na kojima su se kvarovi pojavljivali u više navrata. Lokacija na kojoj su se kvarovi pojavili najviše puta trebala bi biti prva pilot zona. 

Za ovakav kriterij odabira uspostave pilot zone osnovna je pretpostavka da su dominantni gubici u mreži, a ne rasipanje vode u potrošačkim instalacijama.

Za odabranu zonu je potrebno ispuniti slijedeće uslove:

1. Posjedovanje GIS-a (sa tačnim podacima) ili mape zone u razmjeri 1:500 ili 1:1000. Mapa mora biti ažurna sa ucrtanim svim objektima, cijevima, ventilima i priključcima. Obično je ovo prvi i najveći problem kod uspostavljanja pilot zone, i veoma često je i odlučujući faktor prilikom odabira.
2. U zoni bi trebalo biti između 500 i 3000 , u zavisnosti koji tip potrošača je dominantan u zoni.
3. Zona može biti i jedan industrijski kompleks, ili klinički centar, pa bi u tom slučaju broj priključaka bio mnogo manji.
4. Za uspostavu zone je neophodno da postoji samo jedno mjesto dotoka vode.
5. Na mjestu ulaza vode u zonu, ukoliko već ne postoji mora se izgraditi “glavni šaht” u kojem će biti smješten mjerni uređaj. Šaht mora biti suh i dovoljno velik da se mjerni uređaj može nesmetano postaviti.
6. Šaht mora biti osiguran da ne bi došlo do otuđenja uređaja koji se u njemu nalazi.
7. Da bi se ostvarila izolacija zone na svim izlazima iz zone moraju postojati ispravni granični, sekcioni i ventili na kućnim priključcima.
8. Unutar zone svi potrošački vodomjeri moraju biti ispravni i baždarenipropisa­nom vremenu. Podaci o vodomjerima se obično nalaze u financijskoj službi u vidu “ličnih karti” vodomjera, ili u okviru nekog financijskog programa. Ovi se podaci odnose na sve potrošače u okviru vodovodnog sistema i najčešće je nemo­guće izdvojiti podatke koji se odnose samo na potrošače u pilot zoni. U rijetkim slučajevima i kada je to moguće postavlja se pitanje na koji način će tehnička služba vodovoda u daljem radu voditi računa o ispravnosti vodomjera. Zbog ovih razloga najbolje rješenje je da se za potrebe tehničke službe vodovodnog predu­zeća napravi jedna jednostavna baza podataka, pomoću koje će odgovorni u tehničkoj službi u svakom momentu (i prije, a i poslije mjerenja) znati lokacije i broj vodomjera koji su neispravni ili koje je potrebno baždariti. U okviru ove baze podataka može se ugraditi i dio koji će se odnositi i na količine vodomjera koje vodovodi posjeduju u svojim magacinima. Moraju postojati relevantni i ažurni podaci o svim potrošačima unutar pilot zone. Ovi podaci se moraju prikupiti direktno sa terena, je postoji mogućnost da podaci u računarima ukoliko i postoje, nisu tačni.
9. Svaka slijedeća zona bi trebala da bude naslonjena na prethodnu, tako da zajedno čine jednu cjelinu na kojoj se može provoditi monitoring.

 

Procedure za pripremu zonskih mjerenja gubitaka

Za implementaciju programa mjerenja u odabranoj zoni vodovodnog sistema potrebno je isplanirati i provesti slijedeće aktivnosti:

1. Definiranje osoblja i raspodjela obaveza i odgovornosti,
2. Definiranje mjerne i opreme za detekciju gubitaka vode,
3. Prikupljanje podataka na terenu o potrošačima i potrošačkim vodomjerima,
4. Prikupljanje tehničkih podataka na terenu o ispravnosti ventila i drugih objekata unutar predmetne zone bitnih za izradu plana i provedbu mjerenja,
5. Otkrivanje vidljivih kvarova u zoni,,
6. Određivanje mjernih mjesta unutar zone i njihova numeracija,
7. Kontrolno izoliranje zone u odnosu na ostale dijelove vodovodnog sistema,
8. Mjerenje gubitaka METODOM BILANSA,
9. Mjerenje gubitaka METODOM NOĆNOG MJERENJA,
10. Zvučna detekcija kvarova,
11. Popravka kvarova otkrivenih zvučnom detekcijom.
12. Kontrolno mjerenje gubitaka u svrhu određivanja vrijednosti smanjenih gubitaka.

Prvih sedam navedenih tačaka se uobličuju u plan za mjerenje i detekciju gubitaka koji se priprema prije početka akcije mjerenja gubitaka.

Plan se dodjeljuje svakom članu tima kako bi se upoznao sa svim zahtjevima planirane akcije.

Definiranje osoblja i raspodjela obaveza i odgovornosti

Mjerenje i detekcija gubitaka je skup i odgovoran posao. Za njegovu implementaciju potrebno je odrediti osoblje  i  izvršiti podjelu zadataka i odgovornosti.

Prilikom planiranja broja osoba koje će učestvovati u kampanji mjerenja treba se voditi računa o slijedećem:

1. Odrediti broj radnika koji će instalirati opremu. Obično su za ovu aktivnost dovoljna dva uposlenika koji imaju iskustvo za postavljanje i programiranje određene opreme. Dva radnika mogu postaviti 3 prijenosna Ultrazvučna mjerača protoka i tri mjerača pritiska te izvršiti programiranje istih za manje od dva sata pod uslovom da su sva mjerna mjesta ranije propisno pripremljena
2. Za vrijeme noćnog mjerenja ako se uređaj nalazi na otvorenome prostoru, odrediti radnike koji će za vrijeme mjerenja boraviti uz opremu. Ove osobe će povremeno zapisivati podatke sa uređaja u formular. Zapis se vrši uvijek iz sigurnosnih razloga bez obzira da li je uređaj opremljen sa data loggerom ili nije. Interval zapisa u formular se određuje unaprijed (određeni vremenski interval, zatvaranje ili otvaranje ventila i sl.). Za svaki uređaj na otvorenome mora se odrediti bar jedna osoba. Pošto završe sa instalacijom opreme osoblje koje je instaliralo opremu može se pridružiti ovom timu.
3. Odrediti broj radnika koji će raditi na otvaranju i zatvaranju ventila. Obično je za ovu operaciju dovoljno odrediti dva radnika (povjerljiva jer o njihovom poslu ovisi tačnost svih podataka koje ćemo dobiti mjerenjem). Sve operacije izvode isključivo na zahtjev vođe tima.
4. Prilikom očitavanja vodomjera (metoda bilanca) za očitanje vodomjera treba odrediti broj ljudi dovoljan da izvrši očitanje svih vodomjera u jednom danu. Prema normama jedan čovjek može prosječno očitati od 70 (u ruralnim) do 100 vodomjera/dan u urbanim sredinama.
5. Osoblje koje se bavi zvučnom detekcijom gubitaka određuje se uvijek u parnom broju i sve aktivnosti izvode u parovima. Za inspekciju mreže (određivanje makro lokacije kvara slušanjem na vodomjerima, hidrantima, ventilima i sl.) jedan par može pregledati do 2,5 km poznate mreže. Za precizno lociranje kvara se ne može tačno odrediti potrebno vrijeme jer ono zavisi od mnogih subjektivnih i objektivnih okolnosti. (vrsta cijevi, dubina cijevi, pritisak, vrsta tla, okolni cjevovodi, smetnje zbog saobraćaja, smetnje zbog morskih talasa, itd.

Definiranje mjerne opreme i opreme za detekciju gubitaka vode

Oprema koju posjeduje vodovodno preduzeće je limitirajući faktor prilikom implementacije mjerenja. Svaka ekipa za mjerenje i detekciju gubitaka bi trebala minimalno da posjeduje ili ima na raspolaganju slijedeću osnovnu opremu:

1. Prijenosni ultrazvučni mjerač protoka,
2. Sondu pritiska sa data loggerom,
3. Korelator,
4. Aquaphone (Geophone),
5. Tragač položaja metalnih cijevi,
6. Tragač položaja nemetalnih cijevi.

Oprema mora biti redovno održavana i servisirana.

Uz navedenu opremu potrebno je da posjeduje i dopunsku opremu: kotač za mjerenje dužine, ultrazvučni mjerač debljine stjenke, manometar i GPS uređaj.

Neophodno je da ekipa za vrijeme rada bude opremljena i sa alatima i opremom kao što su: pumpa za vodu, benzinski agregat, ključevi za otvaranje ventila, ručni alati za podizanje poklopaca na oknima i sl.

Prikupljanje podataka na terenu o potrošačima i potrošačkim vodomjerima

Prije početka samih mjerenja u Pilot zoni, radnici vodovoda izlaze na teren i prikupljaju podatke neophodne za ispravno mjerenje gubitaka.

U tu svrhu potrebno je napraviti univerzalni obrazac za svakog potrošača (primjer obrasca se nalazi u prilogu), na kojem će se upisivati slijedeći podaci:

1. Ime i prezime lica koje vrši prikupljanje podataka (radnik vodovoda),
2. Ime i prezime ili naziv potrošača,
3. Broj članova domaćinstva,
4. Promjer vodomjera,
5. Proizvođač vodomjera,
6. Serijski broj vodomjera,
7. Adresa gdje se vodomjer nalazi,
8. Datum kada je vodomjer posljednji puta baždaren, (nalazi se na plombi),
9. Indeks potrošnje na vodomjeru (m³),
10. Datum i tačno vrijeme očitanja.

Najveći problemi prilikom prikupljanja ovih podataka javljaju se kod očitanja datuma baždarenja sa plombe vodomjera. Za ovu svrhu može se napraviti improvizirani teleskop tako što se u kartonsku rolu od papira za “štampač” ugradi lupa.

Posebno je važno da se potrošačima naglasi da se ovi podaci prikupljaju u svrhu mjerenja gubitaka vode i boljeg snabdijevanja vodom, te da nemaju razloga da prijavljuju manji broj članova domaćinstva.

Svi prikupljeni podaci se unose u baze podataka na dalju obradu.

Podaci o potrošačima se razvrstavaju u četiri grupe:

1. Mali stambeni objekti – privatne kuče,
2. Zgrade za kolektivno stanovanje (više stanova na jednom vodomjeru),
3. Mala privreda,
4. Javne ustanove i industrija

Svaka od ovih kategorija troši vodu na različit način kada su u pitanju protoci i raspored potrošnje.

Prikupljanje tehničkih podataka o ispravnosti ventila i drugih objekata unutar predmetne zone bitnih za izradu plana i  provedbu mjerenja,

Na terenu se prikupljaju tehnički podaci na osnovu kojih se pravi plan mjerenja. Potrebno je prikupiti slijedeće podatke:

1. Podaci o cjevovodima – materijal, starost, promjer, način spajanja, historija u pogledu kvarova, radni pritisak, nazivni pritisak)
2. Podaci o mjestima pogodnim za instalaciju mjerne opreme – uzeti koordinate i napraviti dvije fotografije. Prva fotografija se snima ako da se vidi šire područje mjernog mjesta. Druga fotografija pokazuje mjerno mjesto iz blizine. Uzima se geografska koordinata GPS uređajem,
3. Podaci o ventilima – lokacija, promjer, vrsta, način zatvaranja i učestalost zatvaranja. Svaki ventil fotografirati digitalnom kamerom,
4. Podaci o mjeračima protoka i vodomjerima – vrsta, promjer, starost, način instalacije, način očitavanja, učestalost očitavanja, historija kvarova,
5. Podaci o hidrantima – lokacija i nemjerena potrošnja,
6. Redukcioni ventili – lokacija, ulazni i izlazni pritisak,
7. Nepovratni ventili – lokacija,
8. Zračni ventili – lokacija,
9. Buster stanice – lokacija, učestalost rada, način održavanja, pristup,
10. Koja se sve zvučna ometanja mogu očekivati o u odabranoj zoni,
11. Podaci o utjecaju saobraćaja na kampanju mjerenja i zvučnu detekciju gubitaka,
12. Podaci o najpogodnijem dobu dana ili noći  za provedbu kontrolne zvučne detekcije gubitaka,
13. Podaci o najpogodnijem dobu dana ili noći  za provedbu preciznog lociranja kvara (neke ekipe za smanjenje gubitaka ovu akciju provode nekoliko dana nakon akcije kontrolne zvučne detekcije ili čak na kraju sedmice),

Mjerna mjesta i ventili se numerišu prepoznatljivim oznakama. Sve koordinate se prenose u GIS. Koordinate ventila i mjernih mjesta se također mogu unijeti i u Google Earth program te pomoću njega prije mjerenja upoznati svo osoblje uključeno u akciju sa planom mjerenja. Google Earth daje mnogo pregledniju sliku zone za one koji nemaju iskustvo u čitanju mapa ili ako mape nisu ažurirane.

Pronalazak i popravka vidljivih curenja

Obilaskom terena i prikupljanjem informacija od lokalnog stanovništva pronaći po mogućnosti sve vidljive kvarove i odmah pristupiti njihovoj popravci. Ovo je neophodno uraditi iz najmanje dva razloga:

1. Jačina zvuka koja se prenosi na cjevovod kod vidljivih kvarova može nadjačati jačinu zvuka kojeg stvaraju okolni podzemni kvarovi,
2. Stvaraju lošu sliku kod potrošača vode o vodovodom preduzeću što može utjecati i na smanjenje naplate za utrošenu  vodu.

Na isti način pokušati pronaći što veći broj prikrivenih kvarova.

Vodovod mora biti spreman da momentalno pristupi popravci svakog prikrivenog kvara koji se ne otkrije u ovoj fazi već bude otkriven za vrijeme akcije zvučne detekcije.

                Određivanje mjernih mjesta unutar zone i njihova numeracija,

U slijedećoj fazi na osnovu prikupljenih podataka potrebno je odrediti sva mjerna mjesta unutar zone. Na ulazu u zonu se definiše pozicija glavnog mjernog mjesta, te pozicije svih pomoćnih mjernih mjesta unutar zone. Sva mjerna mjesta se numerišu.

Prilikom određivanja lokacije mjesta odmah treba definisati i koji će uređaj biti instaliran na istom.

Prilikom odabira same lokacije za mjerenje mora se voditi računa o sljedećem:

1. Mjesto na kojem će se graditi šaht mora biti suho, a sam šaht mora biti dovoljno velik da se u njemu može lako postaviti mjerni uređaj. Kod izgradnje šahta za povremeno mjerenje treba voditi računa da se u taj šaht može ugraditi i stalni mjerač, ukoliko se naknadno za to ukaže potreba.
2. Ako je moguće šaht treba biti u blizini elektro i telefonskih linija kako bi se ure­đaj mogao napajati strujom i kako bi se eventualno podaci sa mjerača mogli elektronski prenositi na daljinu gdje bi se pohranjivali u PC računar.
3. Posebno je važno da lokacija gdje će se vršiti mjerenje bude zaštićena od mogu­ćeg vandalizma ili krađe. Ovo se odnosi samo na prijenosne mjerače koji su veoma skupi, lako ih je skinuti i mada postoji veoma mali broj ljudi koji ih zna koristiti, kada se taj uređaj postavi neosiguran, pogotovo na pustim mjestima, vrlo je vjerojatno da će se naći netko tko će ga otuđiti. Vodovodi primjenjuju različite metode da osiguraju svoja mjerna mjesta. Najsigurniji način osiguranja šahta je njegovo fizičko obezbjeđenje, a s obzirom da se govori o mjerenjima na izvorištima, koja također moraju biti fizički osigurana, onda je to najčešće i najje­dnostavnije sprovesti. Kada se mjerenja vrše izvan samog kruga izvorišta, ostaje pitanje da li je dobro postaviti katanac na šaht ili ne. I jedno i drugo ima svoje i za i protiv jer ukoliko šaht nije zaključan uređaj se može veoma lako i brzo otuđiti. Ukoliko je šaht zaključan, sam katanac koji je vidljiv daje do znanja da se u šahtu nalazi nešto vrijedno. Originalan način zaštite prijenosnih mjernih uređaja nekih vodovodnih preduzeća je da na poklopac šahta parkiraju automobil, te na taj način onemoguće otvaranje poklopca na šahtu, i spriječe eventualno otuđenje mjernog instrumenta. O sigurnosti mjernog uređaja treba voditi računa već kod same izgradnje šahta. Konstrukcija šahta bi trebala biti takva da se mjerni uređaj ne vidi odmah po samom podizanju poklopca.
4. Lokacija šahta mora biti nizvodno od eventualnih preljeva vode, ili nemjerenih priključaka, jer se takvo mjerenje ne bi moglo uspoređivati sa mjerenjima kod potrošača.
5. Ukoliko postoji mogućnost širenja naselja i same distributivne mreže, onda mje­sto izgradnje šahta mora biti uzvodno u odnosu na to područje.
6. S obzirom da se za mjerenja na izvorištima koriste elektromagnetni i ultrazvučni mjerači, ili Wooltmanovi vodomjeri, zajednička osobina svih ovih uređaja je da mogu mjeriti tačno samo ukoliko je profil cijevi potpuno ispunjen vodom. Ispu­njenost cijevi vodom u punom profilu je jako važan uslov kada je u pitanju odabir lokacije za mjerenje. Također treba voditi računa da na mjestu mjerenja ne postoji nikakva mogućnost stvaranja vazdušnih džepova.
7. Cijev na koju će biti postavljen mjerač protoka, bilo da je riječ o ugradbenoj ili prijenosnoj verziji, mora biti u pravcu na određenoj dužini uzvodno i nizvodno od mjernog uređaja kako bi se na mjernom mjestu izbjegla neravnomjerna turbu­lencija, a zbog čega mjerenje ne bi bilo tačno.

Kontrolno izoliranje

Prije početka monitoringa protoka, zona se izolira zatvaranjem graničnih ventila. U glavni šaht se postavlja mjerač protoka i mjerač pritiska na propisnoj udaljenosti nizvodno od ventila u glavnom šahtu.

Provjera “nepropusnosti” zone se sprovodi tako što se zatvori uzvodni ventil u glavnom šahtu. Ukoliko pritisak naglo padne na nulu, zona je nepropusna. Ukoliko se to ne dogodi, znači da zona nije nepropusna i mjerenja se ne mogu sprovesti dok se ne otklone uzroci nepropusnosti zone.

Ukoliko iz nekih razloga nije moguće mjerni uređaj postaviti nizvodno od ventila, ili ne postoji mjerač pritiska, jedini mogući način provjere nepropusnosti zone je da se zatvori ventil, i izvrši provjera kod samih potrošača da li u tom momentu imaju vodu.

Mjerenje gubitaka vode metodom bilansa

Metodom balansa je potrebno odrediti razliku između prosječne dnevne količine vode koja je isporučena u pilot zonu i prosječnog dnevnog zbira svih količina vode očitanih na potroša­čkim vodomjerima.

Rezultat ove razlike predstavlja prosječnu dnevnu količinu gubitaka vode unutar pilot zone 

Ukupni gubici vode  predstavljaju zbir:

1.  Kvarova na glavnim cjevovodima,
2. Kvarova na vodovodnoj mreži,
3. Netočnost mjerenja malih protoka na potrošačkim vodomjerima i
4. Količina vode koje se potroše na “ilegalnim priključcima”,
5. Greške u mjerenju,
6. Ostale administrativne greške.

Metoda balansa se provodi u dvije etape a zbog anuliranja dnevne neravnomjernosti potrošnje mjerenja traju  najmanje sedam ili četrnaest dana . Ukoliko je zona jedan industrijski kompleks il sl. koji vodu svakodnevno na isti način mjerenja mogu trajati krače.

Za vrijeme dok mjerač protoka koji je postavljen u glavnom šahtu na ulazu u pilot zonu kontinuirano mjeri protok, vrši se očitanje svih potrošačkih vodomjera u pilot zoni i zapisuje vrijeme kada je očitanje izvršeno. Očitanje se vrši brzo, ako je moguće u jednome danu. Prosječna norma očitača vodomjera je 100 vodomje­ra na radni dan u gradskim sredinama i 70 vodomjera na radni dan u ruralnim sredinama (radni dan = 8 sati). Na osnovi ove norme vrši se procjena potrebnog broja ljudi za očitavanje vodomjera u jednoj pilot zoni.

1. Sva očitanja se unose u model za proračun gubitaka.
2. Druga etapa se provodi na isti način ali najmanje sedam dana poslije prve etape. Period od sedam dana je neophodan iz razloga što potrošači ne troše iste količine vode svaki dan u sedmici.
3. Podaci se ponovo pohranjuju u računar.
4. Proračun gubitaka vode se svodi na to da se za svakog potrošača izračuna prosječna dnevna količina vode koja je očitana na vodomjeru u m³/dan. Kod ovog proračuna se mora voditi računa o vremenu očitanja. Zbir svih potrošačkih prosječnih dnevnih količina se oduzima od prosječne dnevne količine vode koja je uvedena u zonu.
5. Ukoliko se u glavnom šahtu nalazi samo vodomjer onda se prosječna dnevna količina uvedene vode računa na isti način kao kod potrošačkih vodomjera. Ukoliko je na vodomjer instaliran data logger ili se pak koristi mjerač protoka, podatak o prosječnoj dnevnoj količini vode se dobiva direktno iz uređaja.

Mjerenje gubitaka vode metodom noćnog mjerenja

Generalno se smatra da u toku noći postoje trenuci kada nema potrošnje, što znači da sva izmjerena količina vode u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima predstavlja gubitke vode u mreži i rasipanja vode u potrošačkim instalacijama. Istina, postoje potrošači koji koriste vodu i u toku noći, kao što su fontane, vatrogasci ili noćne smjene u industriji. Ovi potrošači se prije početka mjerenja moraju locirati i odrediti njihovu prosječnu dnevnu (odnosno noćnu) potrošnju vode. 

Vrijednost minimalnog noćnog protoka se množi sa NDF (Noć/Dan faktor) koji je manji od 1, a koji se izračunava na osnovu koeficijenta gubitaka. Vrijednost koeficijenta gubitaka zavisi od materijala cjevovoda, okolnog tla i konfiguracije terena.

Svi zatvarači u zoni moraju biti ispravni !!!

Ispravan način mjerenja gubitaka vode metodom noćnog mjerenja podrazumijeva da je prethodno izvršeno mjerenje metodom balansa. Iz podataka sa mjerenja metodom balansa vidi se koje je to vrijeme u toku noći kada je potrošnja vode minimalna, jer se noćno mjerenje sprovodi isključivo u vrijeme kada je potrošnja vode najmanja. Obično je to vrijeme između 24⁰⁰ i 5⁰⁰ sati. 

Noćnim mjerenjima se može utvrditi koliko iznosi rasipanje vode svake kategorije potrošača, a ukoliko postoje potrošači sa enormno velikim gubicima, za takve potrošače se posebno izračunavaju rasipanja.

Slika :Tipična dnevna kriva raspodjele vodec